Član Ekonomskog savjeta SDP-a: Glavni problem našeg tržišta rada je iznimno kratak radni vijek

OECD je u najnovijem izvješću ponovno istaknuo niz strukturnih slabosti hrvatskog gospodarstva i javnog sektora. Iako se dio reformi formalno provodi, ključne promjene – osobito u zdravstvu, mirovinskom sustavu, javnoj upravi i lokalnoj samoupravi – i dalje se odgađaju.

O tim izazovima, ali i o ekonomskim politikama aktualne i bivših vlada, Hrvoje Krešić razgovarao je s ekonomistom i članom Ekonomskog savjeta SDP-a Josipom Ticom.

Depolitizacija javnih poduzeća – stara priča bez rezultata

Jedan od uvjeta za članstvo u OECD-u jest depolitizacija upravljanja javnim poduzećima. No, praksa privremenih, šestomjesečnih mandata uprava i stalnih imenovanja bez jasnih ciljeva otvara pitanje postoji li uopće stvarna politička volja za promjene.

„Ideja profesionalizacije upravljanja javnim poduzećima stara je više od deset godina. Još za mandata ministra državne imovine Zdravka Marića u europskom semestru najavljena je reforma s jasnim ciljevima i nadzorom, ali ona nikada nije stvarno zaživjela. Ta je reforma godinama doslovno na web stranicama Ministarstva bila pod ikonicom ‘under construction’“, kaže Tica.

OECD, dodaje, inzistira na jasnom postavljanju ciljeva i osnaživanju nadzornih odbora koji bi, osim zakonitosti poslovanja, pratili ostvaruju li uprave strateške ciljeve koje im postavlja država kao vlasnik.

Tržište rada i kratak radni vijek – veći problem od demografije

Hrvatska se već godinama suočava s nedostatkom radne snage i sve većim uvozom stranih radnika. No, prema Tici, ključni problem nije samo demografija.

„Glavni problem hrvatskog tržišta rada je iznimno kratak radni vijek, tako da u tom dijelu produženja radnog vijeka i omogućavanja mehanizama te sustava motivacije za radnike da ostanu duže u svijetu rada, to je jedna od mjesta gdje Hrvatska treba napraviti veliki napredak. Već sada imamo vrlo malo sudjelovanje ljudi starijih od 50 godina na tržištu rada. Velik dio njih prerano odlazi u mirovinu, što dugoročno stvara ogroman pritisak na mirovinski i zdravstveni sustav“, upozorava.

Produženje radnog vijeka, smatra, mora se provoditi selektivno i uz uvažavanje razlika među sektorima. „Ne možemo očekivati da netko tko radi fizički težak posao radi do 65. godine, ali postoje sektori u kojima ljudi žele i mogu dulje ostati aktivni. Cilj mora biti produženje prosječnog radnog vijeka tamo gdje je to realno moguće, uz poticajne mjere.“

SDP-ova rješenja: poticaji, a ne prisila

Na pitanje kako bi eventualna socijaldemokratska vlast pristupila reformama tržišta rada, Tica najavljuje nove ekonomske politike i "novi koncept" koji će, kako kaže, predstaviti na sutrašnjoj konvenciji SDP-a.

„SDP će sutra na Konvenciji predstaviti rješenja koja se temelje na poticajima, a ne na prisili. Ideja je stvoriti održiviji pristup svijetu rada, koji ide na ruku radnicima i omogućuje im da, ondje gdje je moguće, dulje ostanu aktivni.“

Plenković, BDP i realni standard

Komentirajući reakcije premijera Andreja Plenkovića na kritike OECD-a, Tica smatra da je riječ o obrascu tipičnom za političare koji su dugo na vlasti.

„Kritike se doživljavaju defenzivno, a stvarnost se pokušava prikazati boljom nego što jest. Istina je da je BDP snažno rastao, ali plaće i mirovine od 2016. godine nisu pratile taj rast niti realne mogućnosti koje je Vlada imala.“

Usporedba s Milanovićevim mandatom i promjena europske paradigme

Tica ističe kako usporedbe Plenkovićeve i Milanovićeve vlade često zanemaruju kontekst.

"U odnosu na broj stanovnika i razinu razvijenosti, Hrvatska je dobila daleko veći udio europskog novca nego bilo koja druga članica Europske unije. Unatoč tome, plaće i mirovine u mandatu vlade Andreja Plenkovića rasle su sporije od realnih mogućnosti koje su postojale. S druge strane, u mandatu premijera Zorana Milanovića, u pravilu sve do kraja 2014. godine, odnosno do posljednjeg kvartala te godine, BDP je padao. On je, zapravo, živio u okolnostima u kojima se biralo kome će se rezati, a ne kome će se što dati", rekao je Tica pa nastavio:

"U kratkom roku to se nije moglo promijeniti s obzirom na tadašnji diktat Europske unije. Ono što je pritom zanimljivo jest da, kada se usporedi kretanje plaća i mirovina s padom realnih mogućnosti, ispada da je premijer Milanović najmanje štedio", kaže pa pojašnjava to na idući način.

"Plaće i mirovine su padale, ali su padale sporije nego što je padao BDP, čime se pokušalo zadržati određene socijalne kriterije čak i u tim teškim vremenima. To je ujedno i najveća distinkcija između onoga što se događalo u mandatima ta dva premijera", ocijenio je član Ekonomskog savjeta SDP-a.

Podsjeća da je Hrvatska bila jedna od rijetkih zemalja Europske unije koja je ostala u recesiji šest godina.

"To se prvenstveno dogodilo zato što je svjetska gospodarska kriza u Hrvatskoj potaknula i krizu na stambenom tržištu koje je bilo prenapuhano. Od 2002. do 2008. godine, kada je kriza započela, cijene nekretnina, osobito stanova, u Hrvatskoj su se udvostručile, pa je zemlja u 2009. godinu ušla sa sintagmom o 10 tisuća neprodanih stanova i s cijenama koje su tada bile znatno više nego, primjerice, 2003. i 2004. godine", zaključuje.

Stabilizacija proračuna i izlazak iz recesije

Prema Tici, oporavak hrvatskog gospodarstva započeo je krajem 2014. godine, prije promjene vlasti.

„Već u četvrtom kvartalu 2014. vidljivi su prvi znakovi rasta, i to izvan turističke sezone. Godina 2015. bila je prva godina stvarnog uzleta.“

Ključnu ulogu imalo je i rješavanje problema kredita vezanih uz švicarski franak. „Deseci tisuća kućanstava, uglavnom s višim primanjima, napokon su mogli ponovno trošiti. Time je snažno potaknuta osobna potrošnja, koja čini više od polovice BDP-a.“

Naslijeđe stambenog balona

Dugotrajna recesija u Hrvatskoj, zaključuje Tica, bila je posljedica i domaćih strukturnih problema.

„Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja EU-a koja je u recesiji bila punih šest godina. Kriza je razotkrila prenapuhano tržište nekretnina – cijene stanova od 2002. do 2008. gotovo su se udvostručile. Taj teret vukli smo godinama i tek smo se sredinom prošlog desetljeća počeli izvlačiti iz tog gliba.“